Negdje s prijelaza starog na novo tisućljeće budućnost fanzina izgledala je zaista apokaliptično. U obračunu s internetskom kugom i kolerom, forumima, blogovima i brzinom - loše fotokopiranim i rijetko uvezanim brljotinama - nije se dobro pisalo. Na distribucije su stizali sve rjeđe, a kada bi nešto novo konačno i izašlo sadržajno bi bilo zaista jadno i smiješno. Samo što se nitko nije smijao.

Iako je uopćeno mišljenje da su internetska veza i monitori posjekli jednu cijelu generaciju fanzina, to nije bilo tako. Nakon dosta plodnog razdoblja druge polovice 90-ih i zbilja
desetak kvalitetnih fanzina. No, nakon legendarnog In medias res, You&Me pa Ponosa provincije kvaliteta je strašno pala. Svaki novi fanzin izgledao je sadržajno prežvakano, prilično plitko i gotovo u pravilu - pubertetski. Sadržajni jad doveo je do toga da su menu takvim, gotovo zagušljivim anti koka-kola i mekdonalds pamfletima, neko vrijeme najsvježije izgledali mali osobni i emo fanzini koje su najčešće pisale cure. Nekoliko malih remek djela žanra jedino je dobro iz tog mračnog vremena.

Kada ni akcija Kupujte fanzine pička vam materina nije pomogla da se obogatimo posljednjim papirnatim Roarghom odlučili smo počiniti kolektivno redakcijsko samoubojstvo.
No, pičkice kakvi jesmo odustali smo od hardkoraške smrti i vječne slave te smo shvatili da ima razloga za život dok god na televizoru ima dovoljno serija za tinejdžere.

U međuvremenu se fanzinaška scena oporavila pa smo i mi odlučili na račun stare slave ubrati dio kolača i zaraditi mirovinu. Napravili smo glamurozni reunion parti, počeli pušit debele cigarete i piti žestoka pića iz širokih čaša tako da smo se opijeni finim dimom i barskom atmosferom naučili i prostim osnovama web dizajna nako čega smo pokrenuli online izdanje čija je posljedica i prvi fotokopirani Roargh! nakon 7 godina.

U što smo se uvalili nakon povratka shvatio sam kada sam dobio prijeteće pismo u kojem je pisalo: Smrt web fanzinima, fotokopiraj što napišeš! U potpisu: Fronta pravih fanzinaša. Pismo je naravno stiglo u omotnici na kućnu adresu jer pretpostavljam da FPF bojkotira i mejl komunikaciju. No, kako god – prestrašilo nas je do te mjere da smo zaista odlučili isprintati dosada napisane tekstove i ostati živi da bi mogli ostati pank. Nitko zapravo ne zna tko su članovi Fronte pravih fanzinaša, ali zastupaju identične stavove koje se mogu čitati u cijelom nizu fanzina koji su nastali kao pozitivna reakcija na beskompromisnu akciju autora fanzina IOSC. Teškog srca ću ovo napisat, ali taj fanzin pokrenuo je cijeli jedan novi trend.

Mjesto zastarjelih sadržaja danas u pravilu zauzimaju angažirani tekstualni prosvjedi toliko žestoki i oštri da su gotovo emo. Isforsiranu političku korektnost koja je po defaultu bila temelj cijelog panka prije 10 godina, sada je doslovno prezrena. Otvorena netrpeljivost, prezir, mržnja i prozivanje svega objektivno i (nažalost) subjektivno lošeg otvorila je front kojem se više ne vidi početak ni kraj.

Roargh! podržava takvo stanje vječnog rata menu neidentificiranim subjektima koje proizvodi zanimanje za fanzine te otvara prostor za dobar trač i zavadu što garantirano podiže tiražu.

Ono što se pak Roargh!u ne sviđa potpuno su promašene teze o netrpeljivost papirnatih i web fanzina te prozivanje forume i blogove kao ultimativnog zla za Scenu samo zato jer se na svojoj koži osjetila brutalna žestina stotina manje ili više anonimnih komentatora kojima je internet omogućio da se čuju. Na manje ili više pristojan način. No, reći da fanzin i iskrena komunikacija umiru zbog interneta stvarno je velik minus. Nevjerojatno nam je da se mnogi stari pankeri tako prokleto konzervativno osjećaji i ne mogu naviknuti na internet koji više nije ni tako mlad niti je neka privilegija. Drugo, nitko od ove struje fanzinaša nije opet toliko star da mu je teško shvatiti prednosti online komunikacije. Dobar primjer može
biti kktz koji je stoljeće i pol stariji od svih njih zajedno, a svoje zlo danas širi jače više nego ikad bez da je postao manje pank. Upravo na internetu. Izvoru svega zla većem i
od Amerike.

Fanzin neće nestati, dokaz je to upravo ova generacija ljutih fanzina o kojima svi pričaju što nije bio slučaj cijelo desetljeća. Da će za opstanak trebati promijeniti formu već je jasno. Već sada je puno manje kurtoaznih info recenzija glazbenih izdanja i (pijanih) gig raportova jer ih vrijeme jednostavno pregazi. Brži autori fanzine završavaju za pola
godine do godinu, dok sporijima treba i po nekoliko zemljinih revolucija. Nije uopće rijedak slučaj čitati u novom fanzinu priču s koncerta od prije 2 godine gdje u naponu snage svira bend koji danas više i ne postoji. Za nove snimke Hoću?Neću! čuo sam tjedan dana nakon što su snimljene, a od benda sam ih nabavio već sljedeći vikend. Ali mogao sam i ne koristiti internet, čekati da neki fanzinaš dobije album, napiše recenziju, objavi fanzin pa ga ja konačno kupim pročitam vijest i uopće počnem razmišljati kako da ga nabavim (cca proces od otprilike godinu i pol dana).

Između ostalog, pisani i fotokopirani fanzin je naravno slađi i uvijek ću ga kupit, vjerojatno i još koji put napravit. No, glupo je da bude jedino sredstvo komunikacije. Glupo je i
pisanje ovog teksta jer izgleda kao da je pisan prije 10 tisuća godina i objašnjava ljudima da je kotač zapravo nešto korisno, a ne nešto što će učinit ljude lijenima i dovesti do
propasti civilizacije.

Iako bi fraza za kraj rekla kako je istina uvijek negdje između, mi tvrdimo da je istina uvijek u Roarghu. Zato ste uostalom i pročitali ovaj tekst do kraja.

27-mar-08