Ima tome već najmanje 5 ili 6 godina kako je mladić iz našeg malog grada, po vokaciji bubnjar, po karakteru maskota, izjavio da okuplja novi bend. 'Šta ćete svirat', logično je bilo pitanje znatiželjnog sugovornika. Mladić je privukao cigaretu ustima, duboko povukao dim i, još uvijek ne izdišući, procijedio: 'Pannnk'.

Kažem, ima tome već 5 ili 6 godina, možda i 7 ili 8, ali njegova izjava još i tada nije imala baš puno smisla.

Punk (pank) je danas, a i tada je bio, toliko teško odrediva misaona imenica da je autoru koji o njemu želi nešto suvislo napisati sasvim uputno pogledati u enciklopedije i rječnike. ' 1. punk (izg. Pank) m pokret mladih s kraja 70-ih u V. Britaniji (brzo se proširio SAD-om i Europom); karakterizira ga grubost, egzaltiranost, šokantnost, rušenje svih društvenih normi (u modi nošenje poderane odjeće, frizure neobičnih oblika i boja, pribadače probodene kroz tijelo i odjeću i sl.) 2. glazba karakteristična po snažnim ritmovima, oštrim tonovima, vriskavom vokalu, nauštrb melodioznosti' – 'Rječnik stranih riječi', Anić & Goldstein.

Ne pomaže baš?

Vjerujem da ne. U vrijeme navedene izjave, prevladavajući stil punka u Hrvatskoj bio je vjerojatno najmelodičnija moguća glazba iskovana u undergroundu, iako spomenuti mladić vjerojatno jest mislio na snažne ritmove, oštre tonove, pa i vriskavi vokal kada je rekao 'Pannnk'. Grubost? Egzaltiranost? Šokantnost? Sve samo riječi koje su krajem 90-ih i početkom 00-tih u kontekstu glazbe i imidža postajale podjednako misaone i nedokučive kao i sam pojam punka.

Prije nekih 13 ili 14 godina moj je vlastiti vizualni 'punk' identitet vjerojatno bio na vrhuncu. Je, nosio sam poderanu odjeću i bedževe i svakog vikenda probadao sam se zahrđalim zihericama: još uvijek iz tog vremena nosim nekoliko ožiljaka – dragih uspomena na vrijeme kada se još mnogo toga činilo jednostavnijim i mogućim. Kada sam neposredno nakon toga došao u Zagreb na studij, bilo je to vrijeme kada je po nekoliko stotina ljudi iz prijestolnice odlazilo u neko međimursko selo kako bi vidjelo Nulu, Bijes zdravog razuma, Debelog Precjednika... Družili bismo se, razmjenjivali loše fotokopirane fanzine o Anarhiji ili flyere o hard core koncertima u Ilirskoj Bistrici.

U međuvremenu, dogodilo se toliko puno toga. Recimo, uzevši glazbu samu: prohujali su, na primjer, neki Rage Against the Machine, stavom i glazbom sigurno radikalniji od svega za što su Anić & Goldstein prije toga mogli čuti, a prodali su milijune ploča. Punk bend Greeen Day osvojio je čak i Grammyja za svoj nepobitno punk album. Ali te su glazbene stvari daleko manje bitne od ostalih – od stanja u kojem se cjelokupno društvo nalazi danas, a u usporedbi sa stanjem iz vremena kada se punk pojavio, pa čak i onim prije 10 do 15 godina.

Uzevši u obzir maksimu da punk nije glazba nego 'stav', 'bunt', 'odgovor' ili nešto četvrto, već prema verziji, možemo li i danas s punim pravom tvrditi 'Punk's Not Dead'™?

Postoje li i danas 'punk bendovi' u pravom smislu? I ako da, čime opravdavaju takvu karakterizaciju?

Ja mislim da ne. U redu, može se i danas svirati 'glazba karakteristična po snažnim ritmovima, oštrim tonovima, vriskavom vokalu, nauštrb melodioznosti', može se odijevati i izgledati kako god vam padne na pamet, ali – ako ste primijetili istu stvar kao i ja – čak i 'Rječnik stranih riječi' te odrednice navodi kao sekundarne, iza onih koje punk karakteriziraju kao društveni pokret.

Danas na internetu možemo vidjeti filmiće u kojima likovi s polmetarskim kurcima svršavaju po licima časnim sestrama, i ni to nam nije baš osobito grubo niti šokantno. Ima i onih u kojima joj u razne tjelesne otvore turaju male i nešto veće životinje ili ih kuhaju u loncu kipućeg graha, pa opet ni to nije ništa posebno. Egzaltiranost? Freegani, iliti ljudi koji se hrane isključivo od otpada drugih, pripadnici subkulture rastuće popularnosti u razvijenim post-industrijskim zemljama, daju intervjue za CNN i BBC, pretvarajući se u moralne stative društva. U Japanu postoji čovjek koji je pojeo drugog čovjeka, a sada je autor bestselera i voditelj vlastitog talk showa i nikad se nije pokajao zbog onoga što je učinio. Ima tu još puno, puno normalnijih i nenormalnijih pojava koje ćemo prije svrstati pod navedene atribute nego neku tamo... muziku. Ili, nedajbože, pokret.

U vrijeme kada je baš sve materijalno i apstraktno samo – roba, kada i reklame za mobitele ili osvježivače zraka odašilju poruke o nonkonformizmu kao poželjnoj kvaliteti, glupo je uopće raspravljati o postojanosti nekakvih društvenih normi.

Ipak, punk je danas, možda i više nego ikad – stav, pa onda i bunt ili odgovor.

Kao što je šezdesetosmaška generacija, ona kojoj se sada toliko često smijemo kao 'prokletim hipijima', ostavila svoje nasljeđe u mainstream razmišljanjima današnjice, učinivši da javnost malo drugačije misli nego ranije, sličnu je stvar napravio i punk. Možda nam je to malo teže za primijetiti zbog disperzivnijeg i nešto prolongiranog efekta, ali tako je – punk je danas sastavni dio ne samo glazbenog, nego i društvenog mainstreama, a njegova nekadašnja oštrica toliko je otupljela da joj je danas logično mjesto u televizijskim sitcomima i reklamama za pivo. Djelići punk stava i razmišljanja danas su inkorporirani i u (ionako apsurdno opterećene džepnim new ageom i sličnim glupostima) korporativne filozofije team buildinga i uračunati u algebarska proračunavanja radne efikasnosti u velikim firmama.

Punk je, prijatelji, svuda oko nas. Osvrnite se. Ali to nije 'onaj' punk...

No, dobro, ali što je danas najprepoznatljivije punk naslijeđe kod punk benda? S glazbom ono nema gotovo nikakve veze, jer glazba je za publiku samo djelić multimedijalne, multihedonističke ponude, isto kao elektronički gadgeti, pivo ili tenisice. Zaista više nema nikakvog dubljeg značenja, osim onoga kojeg si sami možete utvarati. Međutim, jednu od punk maksima vrijeme ne može pregaziti i podjednako je važna i danas kao i uvijek.

Od toliko njih više zaslužnih, odabirem citirati baš Sida Viciousa: 'Undermine their pompous authority'. Dovesti u pitanje svaki autoritet. Nije li to baš sama srž onoga što bi 'punk' trebao biti, u glazbi, u razmišljanju, u životu?

I sada, ako ste smogli strpljenja pročitati tekst do samog kraja, sigurno očekujete od mene da elaboriram ovo. Znate što? Mislim da neću. Stara narodna mudrost veli da budali ne vrijedi ni sto puta objašnjavati, a da je pametnom dosta i jednom. A da biste uspješno doveli bilo čiji autoritet u pitanje, trebali biste biti pametni i načitani, zar ne?

Možda je najbolje početi od toga da dovedete u pitanje površne teze navedene u ovom tekstu.